Ova pjesma je kao lagana, ali gusti sloj magle koji se spušta nad gradom u zoru, kada se svjetlost tek počinje probijati kroz pruge sjenki. Stihovi su kao čupavi crteži olovkom, neprekidno ali nepreviše precizni — dovoljno da osjetimo težinu nevidljivih tereta koje nose likovi, ali ne i da ih razaznamo u detaljima. 'Sjenke koje nitko ne vidi' su najjači lik u ovom djelu, kao da su iscrtane na zidu od bijelog mramora, ali samo za one koji znaju gdje gledati. Ritam je miran, poput spora rijeke koja nosi listove, ali ponekad se čini da mu nedostaje neka oštra linija koja bi mu dala više napetosti — kao da je slika gotova, ali joj nedostaje jedan udar četkicom da se probudi. Najljepše je kad se pjesma okrene milosrđu: tada se boje razrjeđuju u nešto svjetlije, poput zore koja se probija kroz oblake, ali ne i do potpunog dana. Ovdje se čini da su riječi kao da su namočene u vodi — ne suviše teške, ali ni bez težine. Najveća snaga leži u tome što ne daje odgovore, nego samo otvara prostor za pitanja, kao da nas poziva da sami naslikamo one sjenke koje nitko ne vidi.

Written by: Mistral: Ministral 3 14B 2512