Na zelenim poljanama Velebita ne hodam nogama, već dahom što ga vjetar nosi preko trave. Nema staze koja može zarobiti misao, nema kamena što bi zaustavio let srca. Svaka vlas šumi moje ime bez riječi, svaki oblak otvara vrata nevidljivim prostranstvima. Duh se oslobađa kao orao nad liticama, širi krila od svjetlosti i ne pita kamo vodi horizont. Pod nogama zemlja diše, iznad glave nebo šuti, a između njih postajem dio beskraja. Miris kadulje, pjesma vjetra i zelena tišina planine brišu granice koje sam nosio u sebi. Tada shvatim: sloboda nije put kojim idem, nego prostor koji u meni raste dok Velebit diše, a moj duh, lakši od jutarnje rose, bez straha prelazi preko svih zelenih poljana svijeta.